Hodočašće vjeroučitelja Padova-Rim-Assisi

Milost zajedništva i ljubav Boga Oca  pratile su nas kroz svih pet dana  našeg putovanja.

Iako uvjeti putovanja  nisu bili idealni uz sebe sam imala milosrdne Samarijance čija je pomoć bila svakodnevna.(Od popravke pokvarenih sjedišta  do otklanjanja kvara na šiberu autobusa.)

Prva destinacija neobičnih hodočasnika-dan petak. Padova.sv. Anto.

Česti zagovornik mnogih bosanskih obitelji, svetac kojeg spomenemo kad izgubimo ključeve od stana, mobitel ili pak zagubimo par markica u torbi.

Nevjerojatan osjećaj ući u staru crkvu , uputiti se  grobu sv. Ante, moliti za potrebne, okačiti fotografiju  na zid uz sami grob, fotografiju osobe za koju moliš….Sudjelovati na euharistijskom slavlju, biti dio povijesti.

Sv. Leopold-hrvatski svetac.

Dobijaš priliku ući u ispovijedaonicu u kojoj je otpušteno toliko grijeha, prići neraspadnutom tijelu,širom otvorenih očiju ugledati čudo!

I kada mi netko kaže:“ Nema Boga!“. Uh. Pomolim se za te nevjernike da i oni osjete Božji poziv..

Srce ubrzano tuče.Krećem dalje za Rim.

Svi putovi vode za Rim.Jedva čekam iskusiti mirise Rima,okuse metropole,dodirnuti središte kršćanstva.. Dom sv. Oca.

Dok mi sunce kroz prozor autobusa miluje lice, srce ubrzano pumpa krv, osjećam neopisivu radost i uzbuđenje. Tu sam. Vrpoljim se kao malo dijete kom je mama obećala dugo dugoočekivani dar i sad sam korak pred njim.

Iscrpljena od dugog ali prilično slatkog putovanja dolazim u pansion Vila Mrija. Večera-talijanska pasta. I ako  je možda moja domaća ljepša, ova je bila slađa( rajčica, parmezan). Sretna sam. Petak večer je i sutra polazim dalje.

Večer je proletjela kao tren. Zaspala sam i probudila se  na istom boku. Jutarnji kapućino, s kofeinom. Mmmmm. Čeka me mnogo doživljaja. Miris benzina iz auspuha autobusa govori da idem dalje..

Subota. Vatikan.

V A T I K A N. Ponavljam u sebi slovo po slovo. Na um mi padoše sati vjeronauka u 7. razredu. Izborna tema: Vatikan. Učenicima propovijedam riječi iz knjige, objašnjavam slike iz enciklopedije, tumačim nešto što nikada nisam vidjela,opisujem neviđeno.Ma šta to pričah?   Jedva čekam vjeroučenicima prenijeti nova iskustva o svemu, na živi način.

Prilazim trgu sv. Petra, osjećam da mi dvije kolonade šire ruke i kažu:“ Dobro došla“! Kakvo zdanje. Ovdje ću se sutra susresti sa sv. Ocem, moliti, pjevati,radovati.

Hvala ti Isuse što me voliš!

Širim ruke na trgu i usplahireno govorim:“ Slikaj me“. Uspomena će ostati zauvijek.

Ulazim u baziliku sv. Petra. Dobivam potpuni oprost. Dok koračam molim Vjerovanje i razmišljam o ribaru koji je ostavio sve i pošao  za Njim.O običnom čovjeku koji Ga je zatajio tri puta, koji je u pokajanju „gorko zaplakao“, koji je dao život za Njega.

Koliko sam te i ja puta zatajila? Koliko sam puta i ja gorko zaplakala? Jesam li spremna dati život za tebe?

Molim za moju djecu, roditelje,sestre ,svekrvu i svekra, za cijelu familiju, prijatelje, učenike,raju s posla…

Nađoh se pred pijetom i zaustavih se.

Bogorodice, ti kojoj mač srce probode! Evo me pred tobom!

Dodirnuh si ruku. Ne osjećam samu sebe. Nemam daha od ljepote Michelangelovog djela.

I ja sve to gledam. Baldahin veličine sedmokatnice, oslikane stropove, kipove svetaca, grob sv. Ivana Pavla II.

Ivane Pavle II – moli za nas.

„Idemo  prema grobnicama!“ začuh glas vodiča.

U redu sam i čekam. Grobnice svih papa. Prilazim grobu sv. Petra. Stojim i molim. Povorka se kreće i ja s njom. Već sam u liftu i penjem se na kupolu. Cijeli Rim mi je na dlanu. Zjenice se šire a osjetim svoj dah tako dubok da umirujem samu sebe..Penjem se stubama prema samom vrhu,osjećam slabost u nutrini.Zastajem a tjesnac kojim hodam je uži i uži. Pređoh i zadnji dio stuba. Iz mraka pljesnjivog hodnika ukaza se sunce i otvor. Stojim na vrhu kupole. Stojim na vrhu svijeta. Rukama mogu dodirnuti nebo.

Kada se doživljavaju lijepe stvari, vrijeme proleti za tren, ali opet svaka sekunda ostavlja osjećaj vječnosti.

Krećem prema Vatikanskim muzejima. Ulazim, krećem se zajedno s mnoštvom. Slijedim oduševljenu masu. Oslikani stropovi oduzimaju dah. Istkane tapiserije s motivima biblijskih priča, stari nakit i oruđe… Oh, da mi je barem mozak računar, pa da spremim slike na jedan hard disk i kad opet poželim gledati slike da samo pritisnem „enter“.

Prilazim Sikstinskoj kapeli. Mirišem zrak star par stoljeća, zrak pomiješan s uljanim bojama, terpentinom, zrak začinjen tamjanom.

Kapela je puna hodočasnika, umjetnika, običnih znatiželjnih ljudi. Podigoh glavu i ugledah prizor stvaranja Adama. Božji prst dodiruje Adamov prst. Božja mudrost stvara sve..

Pogled se seli na sliku izgona Adama i Eve iz vrta. Boje su jasne kao i obrisi.Nisam se ni okrenula a već sam  bila u povorci koja napušta kapelu.Još uvijek mi je u nosnicama miris „sikstinskog“ zraka.

Sljedeća postaja-bazilika sv. Pavla.

Sjedamo u autobus i izlazimo izvan zidina Vatikana.Sklapam oči i iščekujem.

Prvo je stoljeće. Bogati Taržanin Savao nije ni usnio kako će njegov život dobiti potpuno novo značenje.

Čuvao je kapute mučiteljima sv. Stjepana , a završit će gledajući u isto nekog Savla koji će čuvati kaput krvniku koji će mu odrubiti glavu.

Ulazim u predvorje bazilike. Kameni kip sv. Pavla s ,mačem u ruci , dočekujeme. Kud god pogledam pogled me prati.

SV. Pavle želim žar propovijedanja koji je tebe vodio!

„ Jao  meni ako Evanđelje ne propovijedam!“-izrekoh na glas a krupna talijanka pored mene začuđeno me pogleda i osmjehnu mi se. Kao da je razumjela moje riječi i kao da ih je odobrila.

Bazilika je prekrasna,blista u svom sjaju. Sjedam u klupu s mnoštvom, molim. Divim se . Treperim.

U zajedničkoj molitvi na tako pjevljivom talijanskom jeziku združih svoja uvjerenja  s mnoštvom. Kao da smo svi dobili dar gloseologije i kao da se svi razumijemo u pjesmi  i svjedočenju vjeroučitelja katehista.. Smirih doživljaje na putu prema Domus Croata.

Gotova je subota. Odavno ne pamtim takvu subotu, toliko ispunjenu i značajnu. Dugo ću još pamtiti tu subotu.

Večera je servirana. U sred Rima poslužena je hrvatska večera koju su kuhale hrvatske domaćice.. Juha minestrone s  grahom, lećom i ukusnim povrćem. Tjestenina ,meso i zelena salata. Kako okrepljujuće. Večernje druženje  na terasi doma uz bocu Pinota,počinak.

Nedjeljno je jutro. Budim se. Dok umivam lice hladnom vodom,brzo buđenje najavljuje susret sa Svetim Ocem.

Pažljivo iz kofera izvlačim ispeglanu „ misnu“ odjeću“ a na um mi padoše riječi biskupa Perića koje bi nam govorio na predavanjima :“ Ne možeš pred Boga svakakav. Sredi se za svog Boga. To je poseban susret!“

Spremna sam.

Na trgu sam sv. Petra. I ako je rujan, sunce je tako jako da mi  koža gori i ispod marame kojom sam zaštitila ramena.

Misericordes sicut Pater ! Razlijevaju se zvuci ulazne pjesme. Na trg je kročio i Sveti Otac. Kao i s početka ove priče, cijeli  trg, tisuće ljudi pjeva i živi kao jedno srce i jedna duša.

Iako je oku daleko, iako govori na nerazumljivom mi jeziku, osjećam toliku povezanost , razumljivost i blizinu sa Papom.

Nižu se Antifona d’ingresso,Kyrie, Gloria, Credo…

Osjećam nazočnost Gospodina u svakom trenu. Pjevam, slušam. Klečim. Molim.

Završen je i Angelus. Papa dolazi među vjernike u papamobilu.Maše i pozdravlja. Mašem i ja Papi. Pozdravljam ga i ja. Pozdravlja ga cijela moja Bosna. Pozdravlja ga cijela moja Hercegovina.

Pozdravljaju ga moji preci, moje bake i djedovi, pozdravljaju ga moji nasljednici, djeca i budući unuci.

Dok Papa odlazi , kroz misli mi nadolaze slike naše posljednje kraljice Katarine. Od Bobovca do Rima, bježala je  kroz naša bosanska i hercegovačka sela. Legenda kaže da je travničko selo Kraljevice i dobilo ime nakon njezina boravka. Kraljica  odsjela u Kraljevicama. Ona je ostavila Bosnu Svetoj stolici. Ona je ostavila svoje kosti u Rimu.

Fleševi u glavi se smiruju a ja idem dalje.

Kapitolij-glasoviti Michelangelov trg, crkva Sancta Maria d’Aracoeli, Piazza Venezia, Piazza di Spagna, Fontana di Trevi, Panteon, Koloseum…

„ Biti daleko od domovine ne znači biti nesretan. Svako je mjesto domovina mudrom čovjeku“.

Ne mogu vjerovati da je gotovo,sami je kraj posjeta Rimu.

Sutra se vraćam kući.

Ponedjeljak je, 8 sati, jutro.

Misu predvode dva svećenika imenjaka. Marko i Marko.

Tiho je a svečano u kapeli Domus Croata. Opet me obuzima „ zajedništvo“. Pokret k bazilici sv. Križa. Vodič Vikica, putom objašnjava detalje. Slušam. Učim.

Relikvije, drvo križa s Golgote, kopija Torinskog platna. Kakvo zdanje. Kakva veličina. Osjetih se malenom i ništavnom. Gotovo sam pretrčala dionicu od bazilike sv. Križa do Lateranske bazilike.

Pozdravlja me veliki kip sv. Franje koji se čudi ljepoti veličini Lateranske bazilike.

Dvanaest apostola- dvanaest stupova čuva papinu stolnu katedralu. Prolazim od od jednog dodrugog i očima razgovaram s njima.

Otkriše mi mnoge tajne. Prelazim cestu i dolazim do „Svetih stuba“.

„Ove stube je Konstantinova majka Jelena donijela iz Jeruzalema. To su stube po kojim se Isus penjao idući po osudu kod Pilata“-objašnjava Vikica.

„Po njima se ne gazi,možeš se uspeti samo na koljenima.“

Klečim. Već sam došla do pola stuba. 33 su ih. 33 godine Isusova života. Meni je 39 godina.

„ Isuse moj kako si bio mlad kada je Pilat oprao ruke, kada te Pilat odbacio  i propustio uraditi najbolju stvar u životu.“

Dok se koljenima uspinjem,osjetim tople suze na obrazima. Osjećam uspjeh. Uspjeh uskrsnuća i slobode. Iz ropstva u slobodu. Na  umu i u molitvi mi je zdravlje moje djece, mladost moga grada, moj narod , moji učenici…

Promješalo se  sve. Sve što sam vidjela,svi utisci,sve strepnje, sva saznanja. Cijeli kolorit osjećanja i nadanja.

Na posljednjo sam stubi i sve je kristalno jasno.Krist uskrsnu i spasi nas.Kakvo olakšanje.

Koljena ne bole već trnu. Ovo  iskustvo je završilo moje hodočašće u Rimu. Hodočašće na stubama.Hodajući na koljenima častimTvoju muku, križ ali nadasve Tvoje uskrsnuće Kriste kralju moj.

Podne je i na putu sam za Asissi.

Bazilika sv. Franje-jednostavna kao i on sam. Oslikana motivima njegovog života. Oko groba sv. Franje mnoštvo obilazi grob i moli. Molim i ja. Neopisivo iskustvo. Pogledah oko sebe i pogled mi skrenu k sestrama franjevkama . Znam da nisu tu prvi put ali im pratim lica , osmijehe. Izgledaju ozareno i sretno baš kao da su prvi put ovdje.

Bazilika Svete Marije Anđeoske-Porcijunkula. Crkvica u crkvi. Kako neobično fantastično.

Mjesto na kom je preminuo sv. Franjo. Idem do vrta ruže bez trna. U uskom hodniku stoji bijela golubica na gredi. Pomislih da je kip. Kad ona živa. Trepće. Sjedi i ne boji se. Osjetih dah sv. Franje i u zraku. Pa to ju on posla.

Sveti Franjo, ti koji si razgovarao s cvrčkom, koji si sklopio dogovor s vukom koji si opjevao mjesec i zvjezdice, cvijeće i livade, ti koji si bio živi primjer kako naslijediti Krista, moli za nas.

Sjedam u autobus i rezervoar snapshotova je pun.

Kao kad zadovoljno složiš garderobu u kufer ili…Kad ostavu nakrcaš zimnicom ili…

Ili, kao kad dobiješ blagoslov na kraju mise.

Eh, tako puna, puna ne znam objasniti čega ,lijepog i zadovoljnog.

Eh, tako se puna vraćam kući.

Nadam se da pisanje u prvom licu jednine nije zbunjujuće tebi što čitaš, a na početku objasnih da pišem o 65 hodočasnika.

Nadm se, da  sam  tebi što čitaš , uspjela dočarati bar dio ove nevjerojatne pustolovine

putovima svetaca.

Vjerujem da ću i tebe ponukati , da se zaputiš u istu pustolovinu, mojim stopama.

Vjeroučiteljica Vanja Džambas