Siđi s oblaka – korizma je
Kada bih mogao čvrsto stajati na zemlji koja u širem okruženju podrhtava rekao bih sljedeće:Nije lako biti stanovnikom ove planete Zemlje. Na svjetskoj je razini pandemijaljude ograničila morem zabrana izakona. Zakrčen je sustav zdravog načina komuniciranja i kretanja. O stvarnim humanim potrebama ljudi se govori tek kroz kontrolirani otvor veličine mišje rupe. Covida-19 je postao novi dalekozor pa se kroz njegovu prizmu gleda svijet dok ljudi oko nasživot gube zbograznih drugih bolesti i neprilika. O smrti ne bih govorio jer je silna snaga novoga života u zemlji. Nastupaju sunčani dani.Čekase topli mig s neba i svi oblici života izlaze vani na svjetlo dana u obliku cvijeća, raslinja, drveća. I životinje, koje imaju uhodane prirodne zakone, funkcioniraju po redu. Rađa se novi život. Svimaje dobro u cikličnome krugu života dok svoje prste ne umiješa čovjek. Ljudi svojim ponašanjem unesu toliko nereda u prirodu da je planeta Zemlja ekološki životno ugrožena.
Posljedice lošega djelovanja ljudi su vidljive i nema isprika. Prilika za ispravak ipak postoji. Svaka promjena na bolje je važna ma koliko bila mala. Promjena kreće od mene. Biti svjetlo svijeta i sol zemlje misija je koju kao kršćanin trebam ispunjavati svaki dan. Nije uvijek tako. Zato ulazim u korizmu otvorenih očiju i spremnosti na promjene.
Korizma je vrijeme koje nas poziva da siđemo sa svojega oblaka. I dok silazim imam mogućnost otkriti što to radim krivo. Prvi korak prizemljenja promjena je perspektive gledanja na sebe, ljude i na Boga. Klečanje je zdrava odluka. Ispravlja bolna leđa, umiva lice duhovnim svjetlom i pogled usmjerava naIsusa Krista. Pogled na križ budi suosjećanje za žrtvu Sina Božjega koju je podnio za otkupljenje ljudskoga roda. Isus je patio da bih ja bio otkupljen od propadanja koje je vazda oko mene. Borim se da nije i u meni. Promatram i ljude koji su mi učinili samo dobro, koji me svojim primjerom poučavaju ili pak ruše na zemlju. Zahvaljujem za padove. S poda svijet izgleda smislenije. Nakon pada korak je lakši, vrjedniji i dragocjeniji. Koliko stvari i ljudi uzimam olako kao da su sjene. Zato svakodnevnom molitvom zagovaram svoju obitelj, ljude koji su mi stavljeni na put i osobe koje to od mene traže. Stalo mi je do njih. Molim, a molitva me mijenja. To su moje borbe. U njima sam sam. I Isus se povlačio u samoću kako bi razgovarao sa svojim Ocem. U samoći dobivam snagu pouzdanja i vjere. Dobivam je u sakramentima koji su temelj moje duhovnosti i zalog nade da ćemo svi jednom uskrsnuti.
