Vjeronauk u školi iz perspektive vjeroučenika

Pitanje vjeronauka u školi često je tema na listi s najviše „lajkova“ i najviše komentara.

Često se isčitavaju pozitivni komentari, ali i oni drugi i drugačiji koji što iz osobnog opredjeljenja a što iz neznanja unose nemir i nered u sve segmente društva. Kao nekadašnja vjeroučiteljica u srednjoj školi s dugogodišnjim iskustvom rada i u osnovnoj školi, osjećam potrebu i zadaću progovoriti o ovoj temi kroz svoje osobno iskustvo. Vjeronauk u školi je vrijedan, važan i potreban! Mogu se zaustaviti na ovoj iskustvenoj tvrdnji, no iznijet ću samo nekoliko promišljanja mojih vjeroučenika:

Skoro svaki sat vjeronauka mi je ostao u lijepom sjećanju i nadam se da ću se i po završetku školske godine sjećati onih savjeta  koji ćemi, nadam se koristiti u budućnosti (V.S.)

U ovim godinama rada s profesoricom bilo je najviše lijepih, zanimljivih, korisnih i interesantnih, ali nažalost i poneki dosadan sat. Najviše mi se dopao način i pristup na koji je profesorica predočila sliku Boga. Svaki sat je započinjao i završavao molitvom što je jako važno pošto se i naš sat zove vjeronauk. Ponekad mi se nije svidjelo kad nemamo knjige i pribor dobivamo lošije ocjene, ali je to znak da je vjeronauk jednako važan predmet. (F.B.)

Dobro je to što ne radimo sve iz knjige, pa se ponekad na satu možemo i zabaviti uz različite druge vrste učenja. Mislim da je vjeronauk važan predmet  kao i svi ostali. (B.H.)

Kod vjeronauka mi se dopalo što se uvijek za početak pomolimo i tako započnemo tjedan kako bi što lakše i brže postigli ciljeve. Nikad me vjeronauk nije zanimao kao sat nastave, to mi je bio više kao sat na kojem se mogu opustiti i smiriti. Nakon sata vjeronauka uvijek mogu smirenije pratiti ostale predmete. Drago mi je što smo raspravljali o životnim problemima i iskustvima ostalih učenika. Davali smo savjete jedni drugima. I naravno bilo je trenutaka kada se nismo slagali u razmišljanjima ali je profesorica uvažavala naša mišljenja i dopustila nam da govorimo ono što stvarno mislimo. (V.M.)

Na satu vjeronauka uvijek vlada neka pozitivna energija. Kada profesorica ulazi u razred obavezno je pozdravimo a onda slijedi molitva. Ali onda slijedi i duboka tišina u razredu koja me pomalo ponese u molitvu da se osjećam boljei sigurnije, mirnije i spremnije raditi. Na satu smo radili na različite načine: pisali eseje, sastavke, izrađivali plakate, pripremali debate, rasprave, a naravno i odgovarali smo. Vjeronauk mi je bio zanimljiv. (M.B.)

Na svojim satovima profesorica nam je putem molitve na početku i kraju svakog sata htjela dati prilliku da se još više zbližimo s Bogom. Nije nas uvjeravala i nametala vjeru već je željela da sami izaberemo želimo li vjerovati, biti bliže Bogu  ili to ne želimo. Dala nam je da biramo. Željela je da to bude naš izbor i naša odluka. Učila nas je da imamo pravo svog mišljenja i da uvijek možemo kroz molitvu razgovarati s Bogom. (T.J.)

O vjeri i kršćanstvu većinom smo naučili proteklih godina pa nas je naša profesorica pripremala za život i davala nam savjete koje ćemo pamtiti  i sjetiti ih se u životu kad nam bude teško. Međutim uz ove lijepe i zanimljive satove na kojima smo se odmarali i opuštali bilo je i onih koji nam se nisu dopali a to je teorija koju smo morali naučiti što nam je teško padalo. Ali kad pogledamo sveukupno mislim da smo to sa zadovoljstvom učili i naučili. (I.Č.)

Svaki sat vjeronauka se razlikovao. Bilo je onih koji su završili kao trenutak i onih koji su trajali vječnost. Ali profesorica nas je vodila svojim temama i pristupom kroz svijet vjere. (L.B.)

Posebno se sjećam kad smo svi otišli u crkvu i zajedno molili i čitali Bibliju. Voljela bih da se takvi satovi događali češće. Za mene je sat vjeronauka predstavljao mir u kojem nisam morala puno brinuti  već mi je taj mir pomagao da kroz tjedan ostanem u dobrom raspoloženju. (L.S.)

Nakon ovih nekoliko iskustava ( a ima ih još puno) sami možete zaključiti kolika i kakva je uloga vjeronauka u školi i kako je neupitna nazočnost vjeronauka kao predmeta u školskom sustavu.

Nama vjeroučiteljima ostaje jedan imperativ o kojemu moramo promišljati. Pitajmo se prije svakoga sata tko sam ja kao čovjek? Tko sam ja kao učitelj? Tko sam ja kao vjeroučitelj? Ili još više što ja naviještam ili koga ja naviještam? Ako idemo dalje pitajmo se kako ja naviještam? Svakako bi pred početak školske godine trebalo promišljati o ovim pitanjima i pokušati za sebe odgovoriti, jer niti jedan dan protekle godine neće se ponoviti i dati nam šansu kako bi ispravili neke poteze. Svi su iza nas dani i sati u kojima se događalo dobro i loše.  Pred nama su mnogi dani i mjeseci, mnogi nastavni sati, vjeronaučni sati u kojima možemo biti navjestititelji ili naviještati svojim govorom. I jedno i drugo je potrebno ali je prihvatljivije biti navjestitelj i svjestan toga poslanja ulaziti u razred i naviještati govorom. Budimo upravo to što smo kanonskim poslanjem i primili.

s.Vlatka Dujmović