Duh ga je vodio pustinjom, gdje bijaše iskušavan

Lk 4, 1-13

U ono vrijeme: Isus se, pun Duha Svetoga, vratio s Jordana i Duh ga četrdeset dana vodio pustinjom, gdje ga je iskušavao đavao. Tih dana nije ništa jeo, te kad oni istekoše, ogladnje. A đavao mu reče: »Ako si Sin Božji, reci ovom kamenu da postane kruhom.« Isus mu odgovori: »Pisano je: Ne živi čovjek samo o kruhu.«

I povede ga đavao na visoko, pokaza mu odjednom sva kraljevstva zemlje i reče mu: »Tebi ću dati svu ovu vlast i slavu njihovu jer meni je dana i komu hoću, dajem je. Ako se dakle pokloniš preda mnom, sve je tvoje.« Isus mu odgovori: »Pisano je: ’Klanjaj se Gospodinu, Bogu svomu, i njemu jedinomu služi!’« Povede ga u Jeruzalem i postavi na vrh Hrama i reče mu: »Ako si Sin Božji, baci se odavde dolje! Ta pisano je: ’Anđelima će svojim zapovjediti za tebe da te čuvaju.’ I: ’Na rukama će te nositi da se gdje nogom ne spotakneš o kamen.’«

Odgovori mu Isus: »Rečeno je: Ne iskušavaj Gospodina, Boga svojega!« Pošto iscrpi sve kušnje, đavao se udalji od njega do druge prilike.

Riječ Gospodnja.

Iako je Sin Božji, ni sam Isus nije bio pošteđen iskušenja od kneza ovoga svijeta. Jesmo li zaboravili da ta iskušenja su dio našeg svagdašnjeg života. Nijekanje postojanja zla u svijetu je jedan od načina kako se današnje društvo nosi sa neobjašnjivim i neugodnim situacijama. Prepisujući svako zlo, poput ratnih strahota onom nerazumnom u čovjeku.

Čovječanstvo se novim ratom u Europi još jednom našlo u iskušenju ispunjenim strahom od nestajanja i narušavanja dosadašnjeg načina života. Upravo je taj strah opasniji od svakoga rata. Kao da smo poput ludih ljudi koju svoju kuću grade na pijesku, na propadljivosti i prolaznosti. Po svaku cijenu želimo zadržati ovaj svijet. Ali to nije naš svijet. On je samo most do Vječnosti. Stoga poput Isusa, prozrimo gospodara ovoga svijeta, znajući koji je naš pravi dom.

Dražen F.